„Ajde sa mnom sljedeći put.“ Tako je zapravo sve počelo.Za bioenergiju nisam sama tražila informacije, nisam čitala po internetu niti sam u tom trenutku razmišljala da bih trebala otići na terapiju.
Za sve je zapravo kriva moja mama. :)
Bila je kod Damira na terapijama u Opatiji i nakon toga me nazvala potpuno oduševljena. Pričala mi je kako se osjećala, što je doživjela i kako joj je bilo, a ja sam je slušala onako kako slušate mamu kada se vrati odnekud puna dojmova.
Na kraju mi je samo rekla: „Ajde sa mnom sljedeći put.“
I otišla sam.
Imala sam policistične jajnike i već sam bila naviknuta na sve što je s njima dolazilo. Neredovite menstruacije bile su mi praktički normalna stvar. Nekad bih ciklus čekala jako dugo, nekad bih mislila da se konačno nešto reguliralo, pa bi opet sve krenulo po starom.
Naravno da sam zbog toga išla ginekologu, radila preglede i pratila stanje. Ali nakon nekog vremena jednostavno prihvatiš da je to nešto s čime živiš.
Zato ni kod Damira nisam došla s nekim velikim planom.
Došla sam jer je mama rekla da idem s njom.
Sjećam se prve terapije i toga da sam cijelo vrijeme pokušavala shvatiti trebam li nešto osjetiti. Toplinu? Trnce? Nešto posebno? Danas mi je to smiješno, ali tada sam doslovno analizirala svaki osjećaj.
Nakon terapije mama me, naravno, odmah pitala: „I?“
A ja nisam imala nikakav spektakularan odgovor.
Rekla sam joj da mi je bilo ugodno i da se osjećam dobro.
Nastavila sam dolaziti s njom.
I onda se dogodilo nešto čemu u početku nisam pridavala posebnu važnost – dobila sam menstruaciju.
Kod mene to samo po sebi nije značilo puno jer sam bila naviknuta na neredovite cikluse. Ali sljedeći mjesec ponovno je došla. I onda ponovno.
Mislim da sam tek nakon nekoliko mjeseci pogledala kalendar i shvatila: čekaj malo, ovo je sada stvarno drugačije.
Prvi put nakon dugo vremena mogla sam približno znati kada ću dobiti menstruaciju.
Možda će nekome to zvučati kao mala stvar. Ženi koja godinama ima policistične jajnike i nikada ne zna kada će joj početi sljedeći ciklus – nije mala stvar.
Bila sam presretna.
Nastavila sam pratiti svoje stanje i odlaziti na ginekološke kontrole jer mi je bilo važno znati što se događa i medicinski, a ne samo oslanjati se na vlastiti osjećaj.
Ne mogu objasniti zašto se moje tijelo baš tada počelo mijenjati niti bih iz svog iskustva izvlačila zaključke za druge žene. Znam samo redoslijed događaja u svom životu i ono što sam osobno doživjela.
A meni je upravo taj period ostao u jako lijepom sjećanju.
I još mi je draže što se sve dogodilo potpuno slučajno.
Nisam tražila bioenergiju. Nisam mjesecima razmišljala trebam li otići. Nisam čak ni bila osoba koja je prva u obitelji otišla Damiru.
Mama je bila.
Vratila se iz Opatije oduševljena i rekla mi:
„Sljedeći put ideš sa mnom.“
Srećom, poslušala sam je.
Julijana

Dugo sam mislila da je umor jednostavno postao dio mene.
Znate ono kad vas netko pita kako ste, a vi automatski odgovorite „dobro“, iako se zapravo više ni ne sjećate kada ste se zadnji put osjećali stvarno dobro?
Kod mene je sve nekako išlo kroz štitnjaču. Kontrole, nalazi, terapija, pa ponovno kontrola. Bilo je boljih i lošijih razdoblja, ali ono što me najviše mučilo bio je osjećaj da moje tijelo stalno radi nekim svojim tempom, a ja ga pokušavam sustići.
Nekad bih se probudila umorna kao da nisam ni spavala. Drugi dan bih imala energije za sve. Onda bi ponovno došlo razdoblje kada bih najradije otkazala sve što imam i ostala kod kuće.
S vremenom se čovjek na to navikne.
I to je možda najčudniji dio cijele priče. Prestaneš se pitati može li biti drugačije i jednostavno organiziraš život oko toga kako se osjećaš.
Za bioenergiju sam znala i prije, ali nisam o njoj previše razmišljala. Do Damira sam došla preko preporuke osobe kojoj vjerujem. Rekla sam sebi da mogu probati i vidjeti kako ću se osjećati.
Na prvu terapiju došla sam bez velikih očekivanja.
Sjećam se da sam nakon nje rekla: „Ne znam što se dogodilo, ali ja bih sada samo spavala.“
I jesam.
Nakon toga nastavila sam dolaziti.
Promjene kod mene nisu izgledale kao neki veliki trenutak nakon kojeg je odjednom sve bilo drugačije. Više su dolazile kroz male stvari koje sam počela primjećivati u svakodnevnom životu.
Lakše sam ustajala. Imala sam više energije tijekom dana. Nisam više svako slobodno poslijepodne koristila samo da se oporavim od ostatka tjedna. Počela sam ponovno imati volje za stvari koje sam prije stalno odgađala.
A ono što mi je bilo posebno važno – osjećala sam se mirnije.
Naravno, nastavila sam sa svojim liječničkim kontrolama i propisanom terapijom. Bioenergiju nikada nisam doživljavala kao zamjenu za liječnika. Za mene je to bilo nešto što sam uključila uz sve ono što sam već radila za sebe.
S vremenom su se mijenjali i moji nalazi. Svaka kontrola mi je zbog toga bila važna jer sam mogla pratiti što se stvarno događa, a ne oslanjati se samo na to kako se osjećam.
Danas, kada razmišljam o tom razdoblju, najveća promjena za mene nije samo jedan broj na nalazu.
Promijenio se moj odnos prema vlastitom tijelu.
Prije sam ga uglavnom primjećivala kada nešto nije bilo dobro. Kada sam bila iscrpljena, kada nisam mogla spavati, kada bih dobila nalaz koji me zabrinuo.
Danas puno ranije primijetim kada mi treba odmor, kada sam pretjerala i kada jednostavno trebam stati.
Bioenergija je postala jedan od načina na koji brinem o sebi.
Ne mogu govoriti u ime drugih niti reći da će netko drugi imati isto iskustvo kao ja. Mogu ispričati samo svoje.
A moje iskustvo je da sam nakon dugo vremena ponovno počela imati osjećaj da moje tijelo i ja radimo zajedno, a ne jedno protiv drugoga.
Marijana

Dugo nisam mislila da sa mnom nešto posebno nije u redu. Bila sam umorna, ali tko danas nije umoran? Imala sam posao, obitelj, obaveze, telefon koji nikad ne prestaje zvoniti i onu vječnu listu stvari koje treba napraviti.
Funkcionirala sam. I upravo je to bio problem – izvana sam funkcionirala sasvim normalno.
Ujutro bih ustala i već prije prve kave razmišljala što sve moram napraviti. Navečer bih legla potpuno iscrpljena, a onda nisam mogla zaspati jer mi je glava vrtjela razgovore, mailove i ono što me čeka sutra.
Najgore mi je bilo što sam počela gubiti interes za stvari koje sam prije voljela. Imala sam ideju o vlastitom poslu koju sam godinama nosila sa sobom. Stalno sam govorila: „Jednog dana.” Ali nisam imala energije ni otvoriti dokument i početi.
Do Damira sam došla preko preporuke. Nisam imala velika očekivanja i zapravo nisam ni znala što bih trebala očekivati od bioenergetske terapije.
Ono što sam prvo primijetila bilo je vrlo jednostavno – nakon terapije osjećala sam se mirnije.
Ne euforično. Nije mi se preko noći promijenio život. Samo kao da je prvi put nakon dugo vremena u meni bilo malo više prostora.
Nakon nekoliko dolazaka počela sam primjećivati koliko sam dugo živjela u stanju u kojem je sve bilo hitno. Čak i kada objektivno nije bilo razloga za žurbu, ja sam žurila. Kada bih sjela, razmišljala sam što bih trebala raditi. Kada bih odmarala, osjećala sam krivnju.
Polako sam počela mijenjati i neke stvari u svakodnevnom životu. Počela sam govoriti ne. Prestala sam odgovarati na svaki mail iste sekunde. Vikendom sam stvarno počela imati vikend.
A onda sam jednog jutra otvorila laptop i ponovno izvadila onu svoju staru poslovnu ideju.
Nisam odjednom postala druga osoba. Samo sam ponovno imala osjećaj da imam dovoljno prostora u sebi da nešto poželim, a zatim i napravim prvi korak.
Danas imam svoj posao.
Kada me netko pita je li mi bioenergija „pokrenula posao”, uvijek se nasmijem. Naravno da nije. Ja sam ga pokrenula. Ali terapije su za mene bile dio razdoblja u kojem sam se nakon jako dugo vremena počela osjećati mirnije, prisutnije i ponovno kao ja.
I možda mi je upravo to tada najviše trebalo.