Kad ti štitnjača određuje tempo života – Marijanino iskustvo s bioenergijom

Dugo sam mislila da je umor jednostavno postao dio mene.
Znate ono kad vas netko pita kako ste, a vi automatski odgovorite „dobro“, iako se zapravo više ni ne sjećate kada ste se zadnji put osjećali stvarno dobro?
Kod mene je sve nekako išlo kroz štitnjaču. Kontrole, nalazi, terapija, pa ponovno kontrola. Bilo je boljih i lošijih razdoblja, ali ono što me najviše mučilo bio je osjećaj da moje tijelo stalno radi nekim svojim tempom, a ja ga pokušavam sustići.
Nekad bih se probudila umorna kao da nisam ni spavala. Drugi dan bih imala energije za sve. Onda bi ponovno došlo razdoblje kada bih najradije otkazala sve što imam i ostala kod kuće.
S vremenom se čovjek na to navikne.
I to je možda najčudniji dio cijele priče. Prestaneš se pitati može li biti drugačije i jednostavno organiziraš život oko toga kako se osjećaš.
Za bioenergiju sam znala i prije, ali nisam o njoj previše razmišljala. Do Damira sam došla preko preporuke osobe kojoj vjerujem. Rekla sam sebi da mogu probati i vidjeti kako ću se osjećati.
Na prvu terapiju došla sam bez velikih očekivanja.
Sjećam se da sam nakon nje rekla: „Ne znam što se dogodilo, ali ja bih sada samo spavala.“
I jesam.
Nakon toga nastavila sam dolaziti.
Promjene kod mene nisu izgledale kao neki veliki trenutak nakon kojeg je odjednom sve bilo drugačije. Više su dolazile kroz male stvari koje sam počela primjećivati u svakodnevnom životu.
Lakše sam ustajala. Imala sam više energije tijekom dana. Nisam više svako slobodno poslijepodne koristila samo da se oporavim od ostatka tjedna. Počela sam ponovno imati volje za stvari koje sam prije stalno odgađala.
A ono što mi je bilo posebno važno – osjećala sam se mirnije.
Naravno, nastavila sam sa svojim liječničkim kontrolama i propisanom terapijom. Bioenergiju nikada nisam doživljavala kao zamjenu za liječnika. Za mene je to bilo nešto što sam uključila uz sve ono što sam već radila za sebe.
S vremenom su se mijenjali i moji nalazi. Svaka kontrola mi je zbog toga bila važna jer sam mogla pratiti što se stvarno događa, a ne oslanjati se samo na to kako se osjećam.
Danas, kada razmišljam o tom razdoblju, najveća promjena za mene nije samo jedan broj na nalazu.
Promijenio se moj odnos prema vlastitom tijelu.
Prije sam ga uglavnom primjećivala kada nešto nije bilo dobro. Kada sam bila iscrpljena, kada nisam mogla spavati, kada bih dobila nalaz koji me zabrinuo.
Danas puno ranije primijetim kada mi treba odmor, kada sam pretjerala i kada jednostavno trebam stati.
Bioenergija je postala jedan od načina na koji brinem o sebi.
Ne mogu govoriti u ime drugih niti reći da će netko drugi imati isto iskustvo kao ja. Mogu ispričati samo svoje.
A moje iskustvo je da sam nakon dugo vremena ponovno počela imati osjećaj da moje tijelo i ja radimo zajedno, a ne jedno protiv drugoga.
Marijana